Prof. dr. Sanjin Kodrić
Na današnji dan, 5. februara 1994. godine počinjen je prvi maskr na sarajevskoj pijaci „Markale“, kad je u tom hladnom i gladnom, ratom izmučenom Sarajevu precizno usmjerenom granatom ubijeno 68 ljudi, a ranjeno njih 144, ljudi koji su stradali baš tu, na pijaci, mjestu koje u svim kulturama i civilizacijama svijeta oduvijek jeste ne samo mjesto svakodnevne ljudske opskrbe životnim potrepštinama već i upravo mjesto života – mjesto društvenog krvotoka, a koje je u Sarajevu tog dana postalo sasvim suprotno – mjesto ljudskog krvoliptanja, iskasapljenih ljudi i ubijenih ljudskih života.
Masakr na „Markalama“ masakr je posebne strahote i stravične simbolike, ali, ipak, samo jedan od brojnih sarajevskih masakara, samo jedna od niza krvavih scena stradanja ljudi tokom 1.425 dana opsade Sarajeva, opsade tokom koje je ubijen 11.541 čovjek, a među njima i 1.601 dijete, odnosno cijeli jedan mali bosanski grad i njegova budućnost.
Među tim ljudima ubijenim u Sarajevu i moji su roditelji – Osman i Suada Kodrić, a među ubijenom djecom samo Božijom providnošću nismo moja sestra Lejla i ja, mada oboje, i sestra i ja, smrt, smrt roditelja i brojne druge smrti, nosimo kao svoje ožiljke u sjećanjima koja nikad ne prolaze, čak i kad mislimo da su prošla, utihnula i splahnula, a ja dodatno i na svojem tijelu, kao lični trajni, u moju kožu zauvijek upisni znamen na dva ranjavanja jednog djeteta u jednom danu, kao da dvije smrti, dvije najbliže, roditeljske smrti, nisu bile dovoljne za jedno dijete i njegovu mlađu sestru…
Bilo je to sad već davno, prije više od 32 godine, prilikom rijetko spominjanog, u kolektivni zaborav svjesno ili nesvjesno gotovo potisnutog pada ilidžanskog naselja Otes 4. decembra 1992. Tog dana, a da to ni oni ni mi nismo znali, naši roditelji završavali su svoj život, živjeli svoje posljednje sate, silno mladi i puni snage, mlađi i životniji od moje sestre i mene danas, posljednji put voljeli jedno drugo i posljednji put voljeli svoju djecu… A mi, sestra i ja, posljednji put imali smo roditelje, posljednji put imali smo priliku nekoga osloviti kao svoju majku i svojeg oca, posljednji put dodirnuli smo živu majčinu i živu očevu ruku, posljednji put primili smo njihov zagrljaj i roditeljski poljubac u čelo… Posljednji put bili smo porodica, i posljednji put doživjeli sve te male, a tako velike i tako važne radosti i dragocjenosti preko kojih danas sa svojim porodicama prelazimo kao preko samopodrazumijevajućih, sasvim normalnih životnih rutina u dinamici i nesvjesnosti svakodnevice.
Sve je to bilo posljednji put i našim roditeljima, i mojoj sestri i meni, i sve se to na neki sličan, ali uvijek jedinstven i poseban način ponovilo hiljadama puta u svim silnim sarajevskim i drugim bosanskim smrtima, od kojih su mi, kao danas ocu, nesumnjivo najstrašnije smrti djece.
Posljednji put – strahota je smrti kojom se uvijek završava život i kojom će, bez imalo sumnje, jednog dana završiti i život svakog od nas, a sve je to još strašnije, još strahovitije onda kad je čovjek ubijen, a mogao je živjeti, kad mu je život oduzet prijevremeno, neprirodno, nasilno, i sve bez stvarnog razloga, bez povoda, u konačnici bez smisla…
Strašan je, međutim, i prvi put, posebno prvi susret sa smrću, naročito smrću najbližih, i to je ono što smo također morali proći i što nije moguće zaboraviti uprkos godinama koje su prošle, ne samo moja sestra i ja već ni hiljade i hiljade drugih koji i danas u sebi, i kao dio sebe, nose beskrajne nizove ratnih sarajevskih i bosanskih smrti… A tu strahotu prvog puta osjećam na poseban način upravo i sad kad, nakon ko zna koliko stotina javnih istupa povezanih s poslom koji radim, prvi put na ovaj način govorim o nama, o sestri i sebi i našim ubijenim roditeljima, ali, isječkom vlastitog iskustva, i o brojnim drugim sličnim ljudskim sudbinama. Kao da ponovo prolazim kroza sve to, s tim što to ovaj put radim svjesno, svojom voljom, ali i javno, i osjećam se kao da sam go, kao da sam obnažio svu svoju intimu, svoju privatnost i nutrinu, ono što se inače ne pokazuje drugom, a zapravo se manje ili više vješto sakriva i od sebe i čuva u nekim dobro osiguranim i smirenim prikrajcima podsvijesti.
No, zašto to činim, zašto sam pristao i prihvatio poziv da ovdje pred svima razgolitim svoje sjećanje na mrtve i sebe živog prvi put nakon više od 32 godine? Zašto kad to lahko, bez ikakve posebne potrebe da išta objašnjavam mogao sam izbjeći? Zašto kad sebi ovako pričinjavam bol i činim neugodnost javnog svjedočenja?
Vjerovatno zbog ovog posljednjeg – upravo zbog nužnosti svjedočenja, javnog i neskrivenog sjećanja, odnosno zato što mi je to, u konačnici, obaveza, ali i potreba, duboka ljudska potreba koje prije nisam, možda, bio dokraja svjestan ili nisam bio na nju spreman.
Najprije, dakle, sjećanje. Sjećanje na prošlost, sjećanje na mrtve, sjećanje na mrtvu prošlost. Sjećanje na ono što je bilo i čega više nema. Kultura sjećanja i sjećanje kao kultura. Pokušaj da sjećanjem ne zaboravimo, vratimo i sačuvamo davno izgubljeno vrijeme. Da prošlost traje. Sjećanje kao prisutnost. – To je ono što pokušavam – ispada tako – cijelog života, ili barem od 4. decembra 1992. To je, uostalom, ono o čemu sam, sad također davno, odbranio doktorsku disertaciju i čime se uporno u svojem akademskom radu bavim godinama. Očito, nimalo slučajno.
Danas ovdje, upravo u mojem sjećanju i mojim riječima, pojavljuju se moji roditelji, kao da su živi, kao da su tu.
Danas ovdje, upravo u mojem sjećanju i mojim riječima, pojavljuju se i drugi mrtvi – moji i svi naši mrtvi. I oni koji su ubijeni baš onog 5. februara 1994. i svi drugi sarajevski i bosanski mrtvi. Kao da su i svi oni također živi, kao da su i oni tu. Kao da ih dozivam, kao što bih rado želio dozvati svoje roditelje, svoju majku i svojeg oca, kao da dozivamo i sve druge ubijene, ali ne kao sjene iz sve daljih sjećanja već kao žive, stvarne ljude, pune života…
Rat i sjećanje, smrt, ali i život.
I upravo život – to je drugi razlog zašto danas ipak govorim, sjećam se i svjedočim ovdje, zašto to na neki neobičan način trebam uprkos težini ponovnog prolaska kroza sve što je bilo, odnosno uprkos nelagodi javnog razgolićivanja sebe.
Život sestrin, moj, naš, naš zajednički, život sarajevski, bosanski, naš individualni i kolektivni život u ratu i život naš poslije rata, i godinama poslije rata, život naš sad…
Svi mi u ratu – izgleda mi to često tako – bili smo poput nekadašnjih afričkih robova u evropskim ljudskim zoološkim vrtovima koji su postojali i duboko u 20. st. U pojedinim imperijalnim evropskim metropolama ljudi druge, tamne boje kože ljubopitljivost i maštu bijelog evropskog čovjeka dugo su zadovoljavali i tako što su bili izlagani u kavezima poput divljih životinja i opasnih zvijeri, a baš to, na neki naš način, bili smo i svi mi u ratnom Sarajevu i ratnoj Bosni – egzotika krvavog Balkana i iskasapljene margine Evrope. Sa svakim novim masakrom, sa svakom novom ljudskom krvi na prašnjavom asfaltu, sa svakim novim našim stradanjem, sa svakom ubijenom majkom, ocem, djetetom, nadali smo se konačnoj pomoći i kraju rata koji nikako nisu dolazili. Mogućnost života plaćali smo smrću, svi mi koji smo barem u tom trenutku preživjeli, a posebno mi čiji su najbliži ubijeni, mi koji smo bili „ljudski majmunčići“ i za objektive kamera stranaca, ali i za licemjernu brigu – nebrigu mnogih naših domaćih dušebrižnika koji su preko tuđih ljudskih stradanja gradili svoje karijere i svoja bogatstva, kao što i danas neki to rade na nekoj drugoj tuđoj ljudskoj muci, uvijek s velikim, ali praznim riječima.
Prošle su nakon rata godine i došao je konačno život. Moja sestra i ja, poput mnogih sličnih, nekad smo bili djeca bez roditelja, baš ti „ljudski majmunčići“ za potrebe i korist drugih, a sad smo odrasli ljudi, u potpunosti ostvareni u svakom smislu, sretni i zadovoljni, bez neostvarenih težnji i ambicija… Roditelji smo i imamo svoje porodice i svoju djecu.
Našu priču, priču moje sestre i moju, pričaju i prepričavaju kao uspješnu priču, kao priču iz filma sa sretnim završetkom. Njome se ne hvališemo niti je ističemo i na koji način, ali smo sretni da sve što smo postigli – postigli smo isključivo svojim radom i trudom, sami i uprkos svemu. Jedina društvena beneficija koju smo imali za sve ove godine bila je tzv. „šehidska kartica“, uz pomoć koje u općini mogli smo besplatno ovjeriti dokumente i dobiti u matičnom uredu rodne i vjenčane listove svoje i naše djece i, naravno, smrtne listove naših roditelja, i ništa više. Istina, zahvaljujući našem radu i trudu, ništa drugo nije nam ni trebalo, iako bi sve sigurno bilo manje teško da je bilo drugačije, da je sva ona golema i pregolema odgovornost i briga o stradalnicima rata koju smo i tad slušali i koju i sad čujemo ikad bila ili postala puna stvarnost i istina. I tako, ali ne zbog toga, nego ipak sasvim slučajno, svoju „šehidsku karticu“ napokon sam izgubio – tek nedavno, uoči Nove godine, negdje mi je iskliznula iz džepa kao posve nepotrebna, i bilo mi je isprva to teško, bolno, kao da sam ostao bez svoje najvrednije emotivne relikvije, ali, zapravo, tek tog trenutka odbacio sam muku ratnog siročeta i tako, valjda, prošao konačni, dugo čekani i još duže željeni čin inicijacije u neki novi život, a u kojem, evo, mogu slobodno sjećati se i govoriti danas ovdje…
A danas, danas svi mi koji smo ostali iza ubijenih stradalnika rata ili koji smo stradali na neke druge, svoje načine, to smo što jesmo, izgradili smo svoje živote onako kako smo znali i umjeli, a pored sjećanja svi mi sigurno u sebi taložili smo i brojne zapitanosti nad smislom naših i individualnih i kolektivnih sudbina, nad našom prošlosti koju nosimo kao naše ožiljke, ali vjerovatno i pitanja o cilju i svrsi naših bivanja u svijetu i životu sad i ovdje. I sam zapitan i nad prošlim i nad sadašnjim, ja lično radim ono što mislim da je dobro i da koristi društvu u kojem živim, i sve što radim pokušavam raditi najbolje što znam i maksimalno koliko mogu u datim okolnostima. U radu i općem društvenom dobru pronalazim sreću i zadovoljstvo, vjerujem u ljude, vjerujem da ljudi trebaju i mogu živjeti zajedno, vjerujem u mogućnost saradnje i mira, vjerujem da čovjek čovjeku može biti čovjek, iako, naravno, nisam naivan, a pogotovo nisam neiskusan. Činim to i u svojem akademskom radu i, posebno, u svojem radu u kulturi, vjerujući da je u kulturi upravo identitet svakog naroda, pa tako i onaj identitet zbog kojeg su ubijeni moji roditelji, zbog kojeg su ubijeni i svi drugi, ali i da kultura istovremeno povezuje ljude i narode, da gradi ili da može graditi bolji i ljepši život, baš kao što može izazivati i ratove i ubijati ljude i sijati smrt. Radim to zbog svojih roditelja, i zbog drugih mrtvih, baš kao što radim i radi živih, u konačnici radi mojeg sina i sestrine djece i druge djece koja trebaju odrastati s majkama i očevima, odnosno radi drugih roditelja koji trebaju gledati kako im djeca rastu i rađaju svoju djecu.
Istina, iznova upoznajem i ljudsko zlo, i uopće i opet neizbježno preko vlastitih leđa, kao i, uostalom, drugi ljudi, zlo kojeg nije malo oko nas, među nama i u nama i koje se često javlja poput onog vuka u janjećoj koži, kao da ljudsko zlo dovoljno nisam upoznao u ratu, kao da ga još uvijek nemam upisanog ne samo u svojem sjećanju nego i na svojem tijelu, upravo u svojoj koži. I to je očekivano jer, kao i dobro, zlo je imanentno, prirođeno čovjeku, i nije ono što se javlja samo u ratu – ono je uvijek tamo gdje su ljudi i u ljudima, bez razlike, a posebno onda kad čovjek nije svjestan stvarnog učinka svojih postupaka i vlastite odgovornosti.
Kao dječak, sa svojom mlađom sestrom, bio sam oči u oči sa snajperom, s tenkom i s granatom, s mrtvom majkom i s mrtvim ocem, i preživio ljudsko zlo. Ljudskog zla, stoga, ne bojim se i duboko vjerujem da se protiv zla može boriti jedino dobrom, ne hinjenim, formalnim već stvarnim, istinskim i djelatnim dobrom. Tim dobrom gradimo boljeg sebe i bolji svijet u kojem živimo – zlo je princip smrti, dobro je princip života, i to nam je obaveza i po Božijim i po ljudskim zakonima, sve do kraja svijeta ili sve do našeg kraja.
Život, dakle, ide dalje i nema ništa novo pod nebeskim svodom, osim nas koji se izmjenjujemo u stalnoj igri života i smrti, pokušavajući dobrom nadvladati zlo. Mrtvih se sjećamo, čuvamo ih i činimo prisutnim u svojem sjećanju. Danas je na „Markalama“ opet pijaca, opet je to upravo mjesto života – mjesto društvenog krvotoka, baš kao što to treba i biti i kao što je to oduvijek bilo u svim ljudskim kulturama i civilizacijama svijeta. Život je, ipak, opet pobijedio smrt, dobro pobjeđuje zlo, a zla i smrti sjećamo se u ime dobra i života.
(Izlaganje na Zajedničkoj komemorativnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Grada Sarajeva i općinskih vijeća s područja Kantona Sarajevo povodom Dana sjećanja na ubijene i ranjene građane Sarajeva u periodu opsade 1992. – 1995., Narodno pozorište Sarajevo, 5. 2. 2025.)